Bezveze je, što su oni još uvek tu, a obećala sam da neću patiti zbog muškaraca.
Ili se izgleda, ja osećam prazno kada nisam zaljubljena? Biće da je to.
Ali nema patnje! Ne mogu baš da izađem iz kuće, imam problem sa nogom, ali tu su knjige, koje me isto tako uspunjavaju. Juče sam završila jednu, divno pisana knjiga. Današnjica... Zove se "Nešto pozajmljeno". Mnogo mi se dopala.
Sad sam se bar snabdela knjiga, imam zalihe za celo leto...
Potreban mi je vazduh, nadam se da će noga uskoro biti bolje.
P.S. Skroz sam zaboravila, juče je bila godišnjica mog bloga! Pa želim svome blogu da opstane, sve dok ste i vi tu, dragi moji blogeri!
Najteži je deo sada pisati sve što se dogodilo. Dogodilo se mnogo toga.
Promenilo se moje mišljenje o Begogradu. Ja volim Beograd. Ja sam zaljubljena u Beograd, kajem se što nisam ptužila sama sebi priliku da ga malo bolje upoznam, i zavolim. Ali sada kada razimislim, shvatam zašto mnogi žele tamo da žive i studiraju. Beograd pruža sve.
Naravno, bilo je divno videti prijatelje, i ljude koje volim. Istina je da se dogodila mala svadja, ali čini mi se da će nas ona još više zbližiti. Naravno da ih volim. Pa ne zaboravlja se tek tako, a ponajmanje neko ko ti je bio toliko blizak i drag.
Nisam baš rečita, jer sam oduševljena. O čemu bih pre pisala? O Adi Ciganliji, Kalemegdanu, Knez Mihajlovoj, fudbalskom stadijonu, prepunoj Areni, Sava Centru, tržnom centru "Ušće"? ili luksuznom internatu sa bazenom? Druženju sa prijateljima iz Srbije, a isto tako i ovima u Beogradu koji su došli iz moje škole. Sve je fantastično.
A Beograđani?Najlepši momci... i zašto devojke i dalje pate za jednim? čini mi se da je Beograd praiv lek za to...:)
Mislio si da ću
otići, a da neć napisati post o tebi? Nikako to ne bih dozvolila sebi.
Nedostaješ mi, i
nedostajaćeš mi svakim danom sve više. Daljina će sama pokazazi, koliko značimo
jedno drugom.
Znaš već, da mi
svaki trenutak sa tobom cenim više od bilo čega. Da kada nisi tu, obuzima me
neka jeza, i strah. Brinem o tebi, i nedam nikome da te dira.
Šaljem Andjelima
poruku, da te nadgledaju, dok nisam tu.
Faliće mi one
tvoje šale, koje samo ja razumem. I sve one rečenice koje sam ja shvatala, kako
sam ja želela. Faliće mi onaj nevin pogled, iz kog sam čitala nadu. Iako je
možda nikada i neće biti.
„Sve bih dala da
si tu“...
A sada...
„Put putujem“
Nosim te sa
sobom, te tako niko neće smeti ni da te dirne.
Približio se nečujno, i taj dan, kada idem u Srbiju. Evo ga, kuca na vratima, i poziva nas.
Iz nekih razloga, nemam volju da idem.Zbog nekih problema oko kuće, i bezveznih dešavanja, ali pošto sam raspoložena, ne želim da kvarim to raspoloženje. Biće ok, jer ima dragih ljudi, koje jedva čekam da vidim. Uželela sam se mnogo rodbine, kumova, prijatelja... ali sam navikla bez njih-morala sam.
Kući se vraćam 15. jula verovatno.
Nedostajaće mi sve ovo, jer sam navikla na to. Sviđalo se to nekome, ili ne. Navikla sam na grad, na ljude koji su svakodnevno tu oko mene. Nedostajaće mi i on. Da me rasplače, a češće nasmeje.
Nedostajaće mi blog, jer kući nemam pristup internetu (ni računaru uopšte), i saveti svih ovih dragih ljudi sa bloga. Jer ja sam takva: Prebrzo se vezujem za neke stvari, a za ljude još brže.
Ali obećavam: Neću se nervirati, neću plakati, smejaću se, i uspeću da uživam. Daću sebi oduška da razmislim o svemu što se događalo u protklih nekoliko dana. I nadaću se. Da kada se vratim, me ovde sačeka nešto lepo. Želeću, sanjaću, kao što sam sanjala ovde. Želeću, tako jako... :)
Pozdrav vama blogeri moji omiljeni! Imam toliko blogova, ali ni jedan kao ovaj mi nije drag... Uživajte, budite srećni, kao što sam i ja. Uživajte u onome što vas najviše usrećuje.
Pošto znam da je ovde puno roditelja, uživajte u svojoj deci. A ostali, uživajte u roditeljima.
Znate li onaj osećaj malaksalosti, uspavanosti...?Onaj osećaj kad osećate da vam je sve ravno, i da vas baš briga što Mađarska nema more? E, upravo se tako osećam. Ravnodušno. Ništa ne može da me iznenadi i da me dotakne više.
Znate li onaj osećaj, kada shvatite da vam je neko, STVARNO, STVARNO jako drag, i da mu želite sve najbolje? Da i tako se osećam.
I znate šta? Ja sam srećna. Grad me usrećuje. Sad sam pronašla lek za sve. Kad god mi je teško, izađem, pogledam oko sebe, udahnem duboko, zamislim želju. I odmah mi je lakše.
Smirila sam se. Morala sam.
U četvrtak putujem, ali se ne osećam tako. Jer ima još toga da se uradi, pre nego što odem.
Sada želim, da sve bude u redu. Ako ne ništa drugo, da bar zadržim njegovo prijateljstvo, kao što je bilo do sada. Iskreno, verno i čvrsto. Jer uvek je bio tu.
Život je čudo. U trenutku može da se sruši ono što ste godinama gradili. Isto tako, može sve u trenu da postane divnije nego što smo zamišljali.
Prekratak je život da bismo patili, da bismo živeli u crnini. Prešla sam preko tatine smrti, preko selidbe, i ipak mi je lepo zar ne? Tatu nosim u srcu. A grad...zar treba još nešto da kažem o njemu?
Zato sa osmehom na licu, u 01:48 po rumunskom vremenu, pozdravljam sve meni drage bloggere: Casper, anam, sanjarenja56, talas, mandrak72, nesanicu, vilubezkrila, pricalicu, mrshavicu.... i sve ostale... (previse sam pospana da bih se setila) Masem vam ljudi. I stvarno se smejem :)
Sivilo neko svuda oko mene. Tuđa tuga me boli više nego moja. I pored tuđih problema, zaboravih na svoje.
Shvatila sam da B. živi u meni. Ni jedan, ali NI jedan nije značio kao što znači on. Čekanje ume da boli, a ponekad daje ogromnu nadu. Ja živim od nade. Ja se hranim nadom.
Ali jako se plašim razočarenja. Da li ću moći da živim ako se ponovo razočaram?
Bože, znam da sam mlada, znam da će verovatno biti drugi posle njega, ali jednostavno mi on znači više od svih. On je nešto najlepše što mi se desilo u poslednje vreme. Pored prijatelja naravno...
Želim ga, želim ga, želim ga... ponavljam u sebi tiho...
Nisam imala hrabrosti da mu kažem oči u oči. Poslala sam mu link mog bloga, i rekla mu da sam čita, i da će shvatiti sve. Pročitao je, rekao je da mu se jako dopadaju tekstovi. Ali ništa nije shvatio. Otišao je da se kupa.
"Svi tekstovi su posvećeni tebi. Ne postoji drugi način da ti kažem." Rekla sam mu. Još se ne vraća. Već sam počela da mislim: "Vratio se, i ništa mi ne odgovara..." i upravo to sam želala da javim drugarici. I od uzbuđenja, straha... poslala sam to njemu. "Kako sam glupa!!!" Govorim mu...
"Ne govori to! Da, došao sam. I... ne znam šta da ti kažem za ono što si mi poslala..."
"Znači: Ja ću uvek biti tu za tebe. Šta god i kad god ti zatreba. Jer mi puno značiš."
"Hvala ti puno. Samo da mi prođe maturski ispit, i rešićemo ovo, nekako."
"Ok..."
"Sad idem da spavam. Laku noć, lepo spavaj i sanjaj. *"
"Hvala, i ti takođe." Govorim mu.
I u trenu osećam veliko olakšanje. Postoji tračak nade, iako možda ne bi trebao da postoji. Juče je bio velik dan u mom životu. Drhtala sam, ruke su mi se tresle, osećala sam se kao da imam ogromnu temperaturu i da mi srce kuca 100000 na sat. Kao da želi da iskoči iz grudi... Ali sada je bolje. Znam da zna.
Ja imam 16 godina. Jos mnogo toga da prozivim. Moj zivot se ne zavrsava ovde.
Skupila sam hraborst. Ne znam odakle, ne znam kako. Znam zasto: Imala sam potrebu. Čekanje odgovora, boli. Ubija. Nikada mi sekunde i minuti nisu sporije prolazili, i više boleli.
I šta sad?
Nazad u život.
Vratiti se u kolosek, ako je to uopšte moguće.
Zaboraviti.
Možda je ovako bolje. Da sam čekala duže, osećanja bi rasla sve više. Nek ide život...
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
Budim se sa osećajom
praznine u stomaku. Mraz na srcu. Led u grlu.
Opet je sve crno,
jer tebe nema. Ima te, ali te nema.
Sve je crno, i
sve pogađa. Želim da pocepam uspomene, ali previše ih je. Svo ovo vreme,
slikala sam idealnu sliku o tebi. SVI su mi govorili da si kreten, ali i pored
toga, uspela sam da te vidim SVOJIM očima. I svi su nestali. Ostajemo samo ti i
ja, pod uličnom svetiljkom, i dok se igram sa tvojom kosom, gledaš me pravo u
oči. Znaš da sam slaba na te stvari.
„Znaš li ti,
koliko mi znači tvoja podrška?“Tiho izgovaraš, podižući ruku da mi pomiluješ
lice. Ja se smeškam. Biram reči, ali onih pravih, tako je malo. Teško je
izabrati.
„Svi su mi
govorili o tvojim manama. Niko nije o vrlinama. Ali ja volim tvoje mane, i
vidim tvoje vrline“. Šapućem ti na uho.
„Ja nisam
savršen“. Dodaješ, sa ozbiljnijim izrazom na licu.
„Naravno da nisi. Niko nije. Ali ja te volim, baš takvog kakav si. Kada bi se
promenio, to više ne bi bio ti. To više ne bi bila ona moja Borovnica, koja
ponekad ostavlja gorak trag u ustima“
„Značiš mi. I
cenim te.“ Dodaješ, grleći me.
„Ne dam ti da
odeš. Sita sam ljudi koji te mrze. Želim da ti pokažem svet mojim očima. Želim
da ti pokažem sreću. Želim, da delimo sve. Sita sam svih drugih, i sada želim
samo tebe. Niko... niko me ne može usrećiti kao ti“ Glas mi već podrhtva, ali
pokušavam da se smirim.
„Ti si moj Anđeo
čuvar. Ni sam ne znam kako sam te zaslužio“. Steže me sve jače.
„Poslao me je
Bog, da te sačuvam od svega. Da osećam ono što ti osećaš.“ Govorim, i pogledam
u nebo. Počinje kiša. Moj vrisak.
„Tako si draga“
Smeši se.
„Kad god ti
zatrebam biću tu. U mom srcu, uvek ima mesta za tebe.“
„Zapamtiću to“
Nestaje u mraku.
Sanjarenja,
sanjarenja... ostajem sama. Da bijem svoju bol. Ali još uvek nisam odustala.
Suze i kiša. Čini
se da sve nestaje. Samo njegov dah na vratu osećam. Samo jednu boju vidim. I
želim. Sklupčam se, i tako jako, najjače zaželim da dođeš. Onima koji najviše
žele, želje se ispunjuju. I tako, dok želim, zaspim. I opet te sanjam. Java i
snovi su mi isti. Sačinjavaš ih ti. I tako već danima...
Besno gledam sliku na pozadini. Poželim da se možda nikada nismo ni upoznali. Sve je
tako lepo, do određenih granica. I tada sve biva drugačije. Bila sam srećna. I
sada sam, znam. Ali su me preplavile emocije. I u trenu, osećam da te toliko
volim, da jedva dišem. I da toliko mrzim sebe, što ne mogu da skupim hrabrosti,
da žrtvujem svoj ponos, samo za dve reči: Značiš mi.
Zašto se toliko
bojim? Kada gledam te tvoje oči, osećam da je to sva toplina koja mi je
potrebna. Kada pogledam samo njegove ruke... Znate li šta poželim? Da me čvrsto
stegnu i NIKADA ne puste. A tek usne... sanjam, dugo, dugo sanjam kako me
ljube. Sanjam kako mu plačem u naručju, kako me mazi. Ali san ode, te i on s’
njime.
Tako sam besna,
sve mi se opet skupilo. Počela sam da ČEZNEM... Očajnički svaki dan gledam
tvoje slike, sa maramicom u ruci. Plačem, misleći kako si nedostižan. A tako
znaš da me usrećiš. Ne znam šta mi bi odjednom. Osećam se previše
zapostavljeno. Previše si dobar i lep za mene. Previše sam malena osoba da bih
bila neko u tvom životu. Ali znaš šta? I te malene osobe imaju osećanja, kao
što ih imaš i ti. Da sanjam, to ne možeš da mi zabraniš. Čuvaj se, gde god bio.
I ne zaboravi: Previše mi značiš da bih bila ravnodušna...
Boli me svaka ružna reč o njemu. Nikada tako nije bolelo...
I kada on slučajno zaboravi da mi odgovori na neko pitanje, za mene je to već tragedija. Osećam kako mu ne značim. Ali, čim se izvini, čarolija se vraća, i opet sam srećna.
Uživala sam danas, ali mi on neverovatno nedostaje. Već danima pričamo, ali nikako da ga vidim. Fali mi njegov glas, i ono njegovo ponašanje. Ona (ne)umerena doza umišljenosti. Fali mi, da bude uvek upravu, fali mi da najbolje zna. Fali mi njegov smeh, fali mi negova pesma, njegov pogled, njegov dodir. Fali mi sve. Fale mi poljupci u obraz, fali mi ona čar u njegovim očima. Fali mi njegov blesavi hod, njegova svirka, fali mi da svima smeta, fale mi njegove šale.
I ne želim nekoga kao što je on. Ja samo želim njega. Sa svim nedostacima, sa svim manama. Fali mi. Da mi kaže kako se brine, da me nasmeje, na njegov način, da me moli za uslugu, da mi ih čini.
Neveorvatno mi fali.
Osećam prazninu u sebi kad nije tu, kao da nisam to više ja.
Iz dana u dan, moje oči sve više blistaju, usta govore, samo o njemu. Njegovo ime, postala je moja molitva, a njegova slika, ikona. Ne, mlada sam da volim. Ali, neverovatno mi znači. Niko me nije činio tako srećnom, a svojim odlaskom, ostavljao neverovatan bol.
Smejem se, jer je u mom životu.
I na kraju, u oku mi zasja suzica, kada sam začula ovu pesmu...
Još uvek nisam
naučila kako da te ignorišem. Kako da ostanem ravnodusna nad tvojom tankom,
crvenom košuljom, i tvojim najslađjim osmehom.
Ali učim.
Još uvek ne znam
kako da ti pokažem da mi značiš, i da osim tebe, ne postoji niko drugi. Čak iako
su postojali, nestali su u magli, kao da nikada nisu ni postojali. Ostao si mi
samo ti. Onda kada mi je teško, i ne želim NIKOME da kažem, znam, na tebe mogu
da računam... Iako me uveravaju da nisi za mene, ja tvrdoglavo odmahujem
glavom, i tvrdim da greše. Moje srce me vodi ka tebi, melodija tvoga glasa me
doziva... I tako boli u grudima, što život igra se sa ljudima...
A meni tako
nedostaješ. Iako si svakodnevno tu, osećam da si negde daleko. Da te nema...