Cekanje ubija.
Аутор behappy | 29 ÐÑ, 2009Ja imam 16 godina. Jos mnogo toga da prozivim. Moj zivot se ne zavrsava ovde.
Skupila sam hraborst. Ne znam odakle, ne znam kako. Znam zasto: Imala sam potrebu. Čekanje odgovora, boli. Ubija. Nikada mi sekunde i minuti nisu sporije prolazili, i više boleli.
I šta sad?
Nazad u život.
Vratiti se u kolosek, ako je to uopšte moguće.
Zaboraviti.
Možda je ovako bolje. Da sam čekala duže, osećanja bi rasla sve više. Nek ide život...
Kaži, fala Bogu pa me je strefilo sad, dok sam na početku puta... Glavu gore, sve će biti u redu. Kad ti to kaže neko mator, onda... nema jeda!
Deder jedan osmejak za matorog laloša!
Аутор Baladašević 29 ÐÑ 2009, 22:35