Nije
li to chudno,videti u svetu samo jedno bice,imati u svesti samo jednu
misao,u srcu samo jednu zelju,na usnama samo jedno ime...ime koje
neprestano navire,kao voda na izvoru,iz dubine dushe,koje se penje na
usne i koje se izgovara,ponavlja,shapuce,bez prestanka...svuda...kao
molitva...
Niz
lice se sliva suza,koja sa sobom nosi sva secanja,osecanje tuge i
nostalgije za tobom...Suza pada na usne i tu umire,ali tuga ne umire
sa njom,ona nastavlja put do srca,srce upija tugu,i tako sve
iznova...Okrecem tvoj broj,i chujem tvoj glas...tu smo ti i ja...ali
nema nas...u vazduhu se oseca sreca zaljubljenih parova...Kroz maglu
srece prolazim i ja,ali ne uspevam da sakupim ni grumen srece...Chak i
da nakupim,taj grumen srece pokushavam da podelim na dva jednaka
dela:za tebe i mene...ali se on raspadne na milijarde sitnih delica,jer
grumen moze funkcionisati samo kada se stopimo u jedno...pruzam ti onda
ceo grumen,podeli ga sa njom,jer vi ste dva tela u jednoj osobi...
Josh
jedno kishno veche...sama sedim na prozoru sobe,i pevushim tiho text
pesme koja me podseca na tebe...jedino me teshi shto znam «...ljubavi
svakoj dodje kraj...»kad,tad...
Tama
se spushta nad gradom.Gde si? Potrebna mi je svetlost tvojih ochiju,da
mi osvetli put kojim hodam...ali tebe nema...dugo plachem,i gushim se u
svojoj tuzi...
Ponekad,sanjam te..u snovima se gubim,ali se probudim chim krenem da te ljubim...
Znaj
jedno: «U bolesti i u zdravlju,u bogatstvu i u bedi,tvoj sam Andjeo
chuvar,u sreci i u nesreci,tvoj sam Andjeo chuvar,da kad me
zovnesh,stvorim se,da kad ti smetam,sklonim se,verni Andjeo chuvar...i
nikada ne dozvolim,da nekog ludo zavolish,ko tebe ANDJEO CHUVAR... u
dobru bicu dobra,u zlu josh 2 put bolja,bicu ja...da dignem te kad
padnesh,i ne dam ti da stanesh,i podnosim ako ljubish drugu...svojih se
krila odreknem,i ne mogu da poreknem,da ipak samo chovek je,
ANDJEO,CHUVAR.....»
Shetajuci
gradom,sebichno skupljam uspomene na tebe,i chuvam ih samo za
sebe...nailazim na ono shto smo bili,a nismo vishe...Tragovi
secanja,svuda oko mene,a ja zelim samo jedan trag,jedan glas...koji mi
se u svakoj sekundi mota po shashavoj glavi,koja te je zavolela...
Poslednje
sekunde se odbrojavaju na zhivotnom satu...poklanjam ti svaku od
njih...kao pravi,verni i iskreni Andjeo chuvar...Zauvek cu te chuvati...
Posle
duzeg vremena,od kada sam te zavolela,postavili su mi pitanje,koje me
je nateralo na razmishljanje... «Da li postoji svrha te ljubavi,koju
osecash?»
Nisam
odgovorila...danima sam razmishljala...nocu preklinjala Boga da mi da
odgovor...ali njega niodkuda nije bilo...Suze su navirale na ochi svaki
put kada se setim tog bednog pitanja...i jednog dana,kao grom iz vedra
neba,pojavio se odgovor sa obrazlozenjenm...
«Svrha
ljubavi je u tome,shto sam srecna kada je on srecan,bez obzira shto je
sa drugom...jednostavno,u njemu chuchi taj razlog za moju srecu...da
nije njega,ne bi bilo ni moje srece»
Kada sam dala taj odgovor,neki su bili zgranuti...i nisu razumeli taj chudni odgovor...vazno je da sam ga razumela ja...
Sretoh
te na ulici...imash najlepshi osmeh na svetu...kada ga ugledam,moje
srce odjednom potiskuje svu onu patnju,i puni se ljubavlju...
Tvoje ochi su kao dva najlepsha dragulja koja svetle u noci...dva najvrednija dragulja na ovom svetu...
Tvoje usne,meke i nezne kao pahulje prvog snega,crvene i ukusne kao najlepshe jabuke u ranu jesen...
Tvoje ruke,vrele,meke i sigurne,kao majchinsko krilo...
Tvoj odsjaj u vodi,kao jedina ikona nad kojom se molim...
Vec
mesecima,stvarno ne vidjam tvoj lik u blizini...preturam ulice,tumaram
svetom...ali nema ga...i umesto da se moje molitve sve jache chuju,one
polaku umiru...i kad glasovi utihnu,opet okrenem tvoj broj...i samo
cutim...chekajuci da kazesh bilo koju rech,i da prekinem vezu...samo to
je dovoljno za moju srecu...
Po
mrklom mraku,slomljena i sama plachem ulicama,shutirjuci sve oko
sebe,jer nisam skoro videla tebe...zheleci samo josh jedanput da ti
kazem dve rechi,pre nego shto zauvek nestanem iz tvog zhivota.Kisha
pochinje da se spushta nad gradom...tada se na mom licu ne mogu
prochitati suze kojih je sve vishe...
«Idi iz mene,napusti moje telo,moj um...ZAUVEK»
Vrishteci plachem...terajuci te iz svake moje priche,iz svakog mog sna,iz svakog mog dana...
«Dozvoli mi da zhivim bez tebe,nauchi me,da vladam svojim osecanjima,IDI vec jednom...»
Drhteci na kishi,pogledom trazhim mesto gde cu moci da umirim svoju tugu...
«Nauchi
me da krenem dalje bez tebe,iz mog uma izbrishi sve shto me na tebe
seca...izbrishi svaku suzu prolivenu zbog tebe,svaku pesmu posvecenu
tebi...»
I
dalje vrishtim plachuci...ali nishta se ne deshava...pogledom trazhim
tvoju senku koja napushta moje telo...ali nema je...josh uvek si
tu...duboko u meni...
Jeza
me hvata...odlazim kuci,da uz topao chaj pokusham da saberem sva
osecanja...ali ni to mi ne pomaze...pod tushem pokushavam da smirim
oscenjanja...ali uspomene se bude,suze opet naviru na ochi... «Necu
plakati» Mislim,sigurna u sebe,a vilica mi vec podrhtava,pokushavam da
smirim cvokot zubi...da uzdrzhim svoja osecanja...slike mi se same
menjaju pre ochima, «Ne zelim ovo!!!»vichem,ali dzabe,niko me ne
chuje...
U
krevetu,dok zavrshavam poslednju molitvu,vec znam shta ce biti moj
san...i pokushavam da ga ove vecheri izmenim,nekim novim
razmishljanjima...ali pred ochima se pojavljuje samo tvoj lik...tvoje
ochi i osmeh...koji nisu moji...u tishini koja potiskuje sva
osecanja,plachem...niko ne oseca moje suze,niko ih ne vidi,ne
chuje...tihi i kratki uzdasi su jedino shto odzvanja u sobi...i jedno
kratko «volim te»,pre nego shto potpuno utonem u san...