Ponekad zaista izgubim veru,volju za zivotom,pomislim da je bolje da odustanem od svega,ne trebam krenuti dalje...
Ponekad pomislim da sreca ne postoji za mene,da me ljubav nikada nece pratiti,da zivim uzalud...
Ponekad pomislim da se sve desava protiv mene,da ja nemam nikakvu ulogu na svetu,i da je bolje da me nema...
Znam da sam imala divno detinjstvo,roditelje koji su sve davali za svoje tri kcerke,imali su privatnu firmu,iz koje je tekao sav novac u kuci,sve je delovalo idilicno,sjajno...kada vratim vreme,mogu reci i da sam imala idilicno detinjstvo...
Same po sebi,stvari su pocele da se pogorshavaju...13.12.2006.,primili smo vest,koja je ceo nas svet okrenuo naopacke.Svet je odjednom poceo da se okuplja u dvoristu,sestra mladja je bila u skoli,starija na fakultetu,mama u gradu...secam se da sam se tog dana spremala za pismeni iz engleskog,pa sam ustala ranije...Telefonski poziv.Mozda je taj poziv trebao da me natera da posumnjam,ali nisam.Dolazi moja kuma,uplakana...kada sam je videla da place,i ja sam zaplakala...znala sam sta se desilo..."Zao mi je..."bilo je jedino sto je rekla...potrcala sam joj u zagrljaj,i plakala...bilo mi je tako tesko...to su bili najtezi trenuci u mom zivotu...Izgubila sam nesto,ciju sam vrednost tada pocela da prepoznajem...pa zapravo,to je jedna od najvrednijih stvari u mom zivotu...izgubila sam oca...
Odmah sutradan,ili mozda i taj dan,ja sam sazrela.Iz one razdragane klinke,stvorila se nova osoba...Tada sam shvatila,ko je zaista pravi prijatelj,i sta je zaista pravo prijateljstvo...svi drugari iz skole bili su uz mene,i VECNO cu im biti zahvalna za to...tog 13.12.2006.,shvatila sam da moram da gradim svoj zivot ispocetka...
Privatni posao je poceo da propada bez tate,obaveze su pocele da se udvostrucuju i mama je odlucila da uradi ono sto je po njoj najbolje za nas,da zajedno sa nama ode iz drzave,gde ce moci da se zaposli,i pristojno zaradjuje za nas.
Bio je to jos jedan sok za mene.Ostaviti sve ono sto volis...rodno mesto,prave prijatelje,rodbinu,kumove...bilo je to nesto,o cemu nikada i nisam sanjala...
Znam da sam prerano sazrela,i pocela da razmisljam na drugaciji nacin.Povukla sam se u neki svoj svet,i potpuno se posvetila pisanju i knjigama.
Pronashla sam zivotni cilj.Zelim da postanem NEKO,kako bi se tata ponosio samnom.Posla sam njegovim putem-pisanjem.Tuga i sreca me ujedno obasipaju kada mi kazu da licim na njega,da im je drago sto sam posla njegovim putem...
Pocetkom novembra,kada sam bila u Srbiji,srela sam jednog tatinog dobrog prijatelja,koji je inace dosta star covek.Rekao mi je:"Imali ste oca koji je bio najpametniji covek u vashem selu,a mislim da ce tako i ostati...Trebate biti ponosne na njega...cesto ga se setim,i pricam sa suprugom o njemu...zalosno je sto je tako mlad umro..."Setajuci gradom,pocela sam da placem...svako pominjanje njegovog imena me rasplace...
Zhelim samo da znas,tata,josh uvek zivish u meni,u mom glasu,u mojoj suzi,u mojim recima...Niko nece moci da ispuni ovu prazninu u meni,kao sto bi je ispunio ti.Uspomena na tebe,naslikana je najlepsim bojama,nismo imali dosta vremena da se upoznamo,prerano smo se rastali.Ali i dalje ces ziveti u nasim zivotima,kao da nikada i nisi otisao...