Neko, ko je daleko.
Аутор behappy | 11 ÐÐ, 2010Ljubila sam ga daljinom, dok je Vojvodina bujala u meni.
Ljubila sam ga osmesima dok smo dugo razglabali preko telefona.
Ljubila sam ga iako sam znala da ne smem.
A i danas, za mene ne postoji bolje. I u jednom momentu sam mogla da vidim da zajednicko sutra postoji!
Reci su se redjale, slagale jedna preko druge... Bile tako realne a u istom momentu tako nestvarne.
Da li da verujem? Da li da nastavim?
U nekoliko navrata oci su se punile nekom slanom i toplom tecnoscu, a samo sam mislila na njega i kroz sta smo prosli.
A, ustvari...
Onog dana, kada sam u ruci nosila cvece koje mi je poklonio, i krajickom oka posmatrala njegove oci, u meni je rasla zelja da ga na sred centra stegnem za ruku... da je mozda, vise nikada ne pustim. A nisam. I zasto nisam?
I sad me ponovo privija uz sebe, onako, jako.
A i boli... al' do kraja, sve je to moj izbor.
dileme ... od kojih bole i mozak i srce i telo i dusa ...
Аутор Lillian Q 11 ÐÐ 2010, 12:13