Malo Desanke...
Аутор behappy | 23 ÐÐ, 2009"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog
bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u
moju dusu...Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,
nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da
nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje
nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali
ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.
Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac, sto je saputao u
krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke,
skrivali od radoznalih pogleda. Ali... umesto tog sapata samo uzdah
srca svoga cujemo. Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle... nema
vise ni parnjaca, ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu
onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti
iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna
koji put procitamo reci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te",
"mislim na tebe", "nedostajes mi". Pa prislonimo pismo na grudi i
uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega
ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze. Cak i kada bi znali
put sto vodi u zaborav, mi nebi posli njime. Vec se uvek istom stazom
vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas
miluju, nose, vuku u dubine... I plovimo, plovimo ka onim nekim
dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se
odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom
moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo... vidimo ispod ociju
nekoliko sitnih kapi... blistavih... slanih... "
- Desanka Maksimovic
Desanke nikad dosta.
Аутор casper 23 ÐÐ 2009, 22:25