Аутор behappy | 25 ÐÐ, 2009
Opet su me preplavila osecanja. Sustigla me seta, pokorila me secanja. Muzika me probudila iz svakidashnjice. A secanja, neverovatno bole. Reci nekih ljudi, toliko me povredjuju. Cutim, ne pokazujem nikakve znak, samo cutim, i hranim se muzikom. Umivam se suzom, a tusiram pisanjem. Mislim da je sasvim dovoljno. Zasto? zapitam se ipak. Zasto je ljubav koju ja osecam uvek nemoguca? I zasto svako prijateljstvo mora da pokvari jedna muska osoba? A pesme... tako me dotakne svaka rec. I znam, da bice bolje ako bude tu. Bice sigurno bolje. Ali jednostavno, ne moze da bude tu. Moram da se pomirim sa tim. Svi su mi skrenuli pazhnju, da moje ochi blistaju u njegovom prisustvu. On najvise voli samnom da pricha kada smo sami. U to sam se uverila. Mozda mu je sramota mene? Da li mu smetam? Ja ne zelim da pokvarim sve ono sto je on sagradio dok se ja nisam pojavila u njegovom zhivotu. Ko sam ja da tako neshto uradim? Nisam niko. Ja sam samo osoba, koja cuje odjek njegovog lika, u svakoj prostoriji zivota.
This entry was posted on 25 Мај, 2009 00:23
and file under
Пreдраг .
You can follow any responses to this entry through the
RSS2.0 feed.
You can leave a Response, or Трекбекови from your own site.
Drug Tito nam je svima bio NEŠTO. Pogledaj ga u videu Ja i moj bul terijer
Аутор tekstopisac 25 ÐÐ 2009, 11:49